Institut ekstradicije je potreban kako bi se osigurala zaštita pravde i krivičnog progona u međunarodnom kontekstu. Bez ekstradicije, počinitelji krivičnih djela bi mogli izbjeći pravdu napuštanjem države u kojoj su počinili krivično djelo. Šta je ekstradicija?
Ako vas interesuju pravni pojmovi, jedan dio Pravnog bloga posvetili smo upravo toj tematici.
Sadržaj članka:
Šta je ekstradicija
U pravnom smislu, izručenje ili ekstradicija predstavlja predaju osobe iz nadležnosti jedne države u nadležnost druge države radi pokretanja krivičnog postupka ili izvršenja kazne.
Takva predaja je ograničena i podložna različitim ograničenjima, prije svega u pogledu vrsta krivičnih djela za koja je izručenje dopušteno.
Država koja je obuhvaćena zahtjevom za izručenje ima obavezu ili izručiti počinitelja ili samostalno suditi za krivično djelo. To se provodi u skladu s načelom aut dedere, aut judicare.
Aut dedere, aut judicare
“Aut dedere, aut judicare” je latinski izraz koji se odnosi na načelo koje se primjenjuje u postupku ekstradicije. Ovaj izraz se može prevesti kao “ili izruči ili sudi”.
Načelo aut dedere, aut judicare znači da država koja je zaprimila zahtjev za izručenje ima dvije mogućnosti. Može da izruči traženu osobu državi koja je podnijela zahtjev, ili da joj sama sudi za krivično djelo.
Ovaj princip ima za cilj osigurati da osoba koja je optužena ili osuđena za krivično djelo ne ostane nekažnjena, te da se krivični postupak provede u skladu sa zakonom.
U slučajevima kada izručenje nije moguće ili nije primjereno, država može odlučiti da pokrene krivični postupak protiv optužene osobe u svojim vlastitim sudovima.
Načelo aut dedere, aut judicare je važno načelo u postupku ekstradicije i primjenjuje se u većini država koje učestvuju u međunarodnom pravnom sistemu.
Čime je regulisana ekstradicija
Pitanje izručenja između država regulirano je brojnim međunarodnim sporazumima. Najznačajija je Europska konvencija o izručenju iz 1957. godine, zajedno s dodatnim protokolima. Značajna je i Europska konvencija o premještanju osuđenih osoba iz 1983. godine, koja reguliše predaju radi izdržavanja kazne.
Nacionalni zakoni također igraju važnu ulogu u regulisanju ekstradicije. U većini država postoji zakon koji propisuje uvjete pod kojima će država izručiti osobu drugoj državi. Države mogu odrediti ograničenja u pogledu krivičnih djela za koja je moguće izručenje. Također, države propisuju i uslove pod kojima se neće izručiti osoba.
Konačna odluka o ekstradiciji donosi se u skladu s odredbama međunarodnih ugovora i nacionalnog zakonodavstva. U praksi se primjenjuju načela pravde, ravnopravnosti i poštivanja ljudskih prava.
Za koja krivična djela neće biti odobrena ekstradicija
Postoje različiti razlozi zbog kojih se neće odobriti ekstradicija. To se najčešće odnosi na krivična djela koja su političke prirode, odnosno ona koja bi mogla biti zloupotrijebljena za političko proganjanje.
Naprimjer, ako se optužba protiv osobe odnosi na politička djela ili ako se smatra da će osoba biti proganjana zbog svojih političkih uvjerenja, država iz koje se traži ekstradicija može odbiti zahtjev za izručenjem.
Država također može odbiti zahtjev za ekstradiciju ako postoji opasnost da će osoba biti podvrgnuta mučenju, okrutnom ili nehumano postupanju ili ako postoji opasnost da će osoba biti osuđena na smrtnu kaznu. U tim se slučajevima ekstradicija obično neće odobriti jer bi to značilo kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda.
Također, postoje neka krivična djela koja se neće smatrati dovoljno ozbiljnim da opravdaju ekstradiciju. To zavisi od zakona i pravila u državama uključenim u postupak ekstradicije. Naprimjer, neke države neće odobriti ekstradiciju za krivična djela koja nose kazne zatvora kraće od određenog vremenskog razdoblja ili za manje ozbiljna krivična djela poput kršenja saobraćajnih propisa.
Ko primjenjuje Europsku konvenciju o izručenju iz 1957. godine
Europska konvencija o izručenju iz 1957. godine je međunarodni ugovor koji je potpisalo 50 država, među kojima su većina europske države.
Sve države potpisnice Konvencije obavezale su se na međusobno izručivanje osoba koje su optužene ili osuđene za krivična djela i koje se nalaze na njihovom teritoriju, ukoliko su ispunjeni uvjeti propisani Konvencijom.
Države potpisnice Konvencije su dužne poštovati odredbe Konvencije i primjenjivati ih u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom. Konvencija stoga predstavlja pravni okvir koji regulira postupak ekstradicije između država potpisnica.
U slučaju kada se pojavi zahtjev za izručenjem između država potpisnica Konvencije, postupak ekstradicije vodi se u skladu s njenim odredbama, koje uključuju određivanje uslova za izručenje, postupak odlučivanja o zahtjevu, kao i mogućnosti žalbe na odluku.
Stoga, sve države potpisnice Europske konvencije o izručenju iz 1957. godine primjenjuju ovaj međunarodni ugovor u postupku ekstradicije između sebe.
Podržite Pravni blog
Ukoliko vam se ovaj članak dopadne i smatrate da sadrži korisne informacije, podržite naš rad. Možete da ga podijelite sa prijateljima i pomognete nam da se riječ o Pravnom blogu pročuje. Ovo je naša FACEBOOK STRANICA, TWITTER PROFIL, LINKEDIN, YOUTUBE.
Pravni blog odgovara na vaša i pitanja onih koji ga održavaju i mjesto je gdje autori iznose svoje stavove. Naši pravnici ne daju pravne savjete, niti tvrde da je njihovo tumačenje tačno ili da u međuvremenu nije došlo do izmjene propisa, niti odgovaraju za štetu koja nastane njihovom primjenom.
Zabranjeno je kopiranje članaka sa Pravnog bloga. U slučaju da koristite dio našeg članka potrebno je da na početku napišete da se radi o našem članku, te da se linkuje direktno na članak.